Index librorum prohibitorum

utorak, 27.01.2009.

Pijani Rus pokušao silovati rakuna

Aleksander Kirilov nije se dobro proveo kada je želio začiniti svoj izlazak s ekipom tako što je pokušao silovati rakuna. Mudra životinja odgrizla mu je penis. On je sa svojom ekipom pio kada je naletio na opasnu životinju. "Kada sam ugledao rakuna, pomislio sam kako bi se mogao malo zabaviti", rekao je 44-godišnji Aleksander začuđenim kirurzima u bolnici u Moskvi, piše Sun.
Kirurzi će pokušati popraviti ono što se na Aleksanderovoj "muškosti" popraviti da. "Rekli su mu kako "stvar" može ponovno funkcionirati, ali da ne mogu vratiti ono što je rakun odgrizao", rekao je Aleksanderov prijatelj te dodao kako to što ostalo i nije baš nešto previše. Aleksander će sigurno drugi puta dobro promisliti nakon što odluči pijan silovati neku životinju.


Liječeni i rakun

Liječeni katolik je šečući kroz šumu uhvatio rakuna za rep. Rakun je cičao. Liječeni ga upozori:
- Živino, ako ne prestaneš tako odvratno cičati, što me podsjeća na dječji plač, uturat ću ti kurac u rodnu rupu!
A, rakun mu odvrati:
- Pa i Filip Šova mi ga je turao dok je išao u Sloveniju, pa još uvijek slobodno trčim kroz šumu. Doduše, katkad me za oblačna vremena zna zapeči u šupku.
Liječeni se zbunio i otišao doma pisat knjigu. Seljani su prepričavali kako je toliko smušen da ga i jedan običan rakun može zašprehat.

17:51 / Komentari (14) / Isprintaj / #

ponedjeljak, 26.01.2009.

Video-teatar ponovno radi

Sve one koji se sjećaju kultnog okupljališta u Ilici 42 vjerojatno će razveseliti vijest da je Video-teatar ponovno otvoren. Prostor u kojem su se nekoć održavali dobri koncerti, mjesto kamo se išlo na cugu i bugu proradilo je nakon dugogodišnje stanke. Doduše, to nije prostor kakav je nekoć bio; više nema pozornice, ulazni dio je proširen sve do male terase, a cijeli lokal potpuno je renoviran.
I to ne bilo kako. Sjedala u separeima su presvučena bijelom kožom (?), zapravo nisam siguran je li to prava koža zato što sam prestao pušiti pa ne mogu opuškom provjeriti je li riječ o imitaciji. Osim velikog zida na kojem će se održavati projekcije klub ima prekrasnu obnovljenu galeriju, a uskoro će biti opremljen projektorom i laptopima za surf naš svagdašnji.
Klub sada priprada udruzi HDPIO (Hrvatsko društvo za promicanje informatičkog obrazovanja), čiji sam član postao odmah po ulasku. Vjerojatno se pitate pa kako to da sam postao član neke udruge, a svi znaju da ne volim udruge? Zapravo ne samo da ne volim udruge nego ne volim ni ljude. Pa što me onda ponukalo na taj korak?
Poziv dobrog prijatelja koji vodi klub i koji je prepoznao moj prosvjetiteljski potencijal. Budući da patoblogerska gerila svakako bliska ciljevima udruge, ušao sam unutra i više nema povratka.
Klub će nastaviti tradiciju kulturnog programa pa će se ondje moći pogledati dobra izložba, poslušati koncert komorne, a capella ili unplugged glazbe, a kada se riješi zvučna izolacija golemog zida, bit će i muzike na struju.
Osim toga, voditelj kluba je izrazio želju da organizira književne večeri što me zaintrigiralo. Odmah sam se sjetio da bih na prvu književnu večer mogao pozvati sebe. Budući da sam veoma zanimljiv sugovornik mogao bih obaviti razgovor sa samim sobom, poslije čega bih odgovarao na pitanja koja bi postavljao meni. Ali dobro, neću odmah otkriti sve adute.
Dakle, preporuka za taj odličan prostor i dalje stoji. Ulaz je zabranjen klošarima i onima koji se tako osjećaju, a za članstvo trebate ponijeti zadnje tri platne liste, dokument s JMBG-om, preslik domovnice, dvije fotografije spomenarskog formata, klamericu, potvrdu o nekažnjavanju, 1 GB radne memorije, kemijsku olovku, uvojak kose, lak za nokte i vozačku dozvolu B kategorije .
Voditelj kluba HDPIO je visok, plavokos ljepotan koji se zove Siegfried. Kada ga vidite, dotaknite mu bicepse i nježno šapnite na uho: „JaBiPIO“.

Radno vrijeme pon-sub:

10:00 - 14:00
17:00 - 23:00

nedjeljom ne radi.

10:24 / Komentari (13) / Isprintaj / #

četvrtak, 22.01.2009.

Coitus


Zlatni se falusi šafrana
Koče na proljetnom zraku.
Ni traga mrtvih bogova,
Tek svečana povorka,
Povorka, o Giulio Romano,
Za tvoj duh kô stvorena.
Diona, noći su tvoje nad nama.

Rosa je na listu.
Nemirna noć je oko nas.

E. Pound


Lijepa toaleta

Modri se, modri trava oko rijeke,
I vrbe se nadvile nad blizim vrtom.
A unutra gospođa, srednjakinja,
Bijela, bijela lica, zastaje, mine kroz vrata.
Vitka, pruža tanku ručicu;

Bijaše nekoć kurtizana,
Udala se za pijanca
Koji sad, nakresan, okolo baza
I previše je ostavlja samu.


Pripisuje se Mei Shengu,
140. pr. Krista.


12:03 / Komentari (14) / Isprintaj / #

utorak, 13.01.2009.

Budućnost je menstruacija sadašnjosti

Za suvremenu “znanstvenu” sliku svijeta, čovjek je ponajprije eksperiment, ali rezultati tog eksperimenta uopće ne moraju pomoći čovjekovoj moralnoj, duhovnoj ili humanističkoj “prirodi”. Nemamo pojma kamo idemo, ali zato je pred nama milijun beznačajnih čudesa.

Nova teorija o nastanku svemira iz kapi slučajno prolivenog šampanjca; novootkriveni gen koji konačno objašnjava zašto ljudi nisu anđeli; nova bolest koja napada samo one koji su čuli za nju; najnoviji lijek koji iz mozga bolno uklanja ugodne ideje biljaka u nama… Uz takvu dozu nadrealnih znanstvenih otkrića čovjek se osjeća utješen i spreman riskirati - pojesti svoj neurotični sendvič za koji će tek buduća istraživanja pokazati je li bio smrtonosan. Budućnost se još uvijek smiješi na našim satovima.
Parafrazirajući gnostičku kozmologiju možemo reći da čovjekovom svakodnevicom vladaju dva boga, jedan dobri, teško dostupni, Bog Zabave, i drugi, zli tvorac te svakidašnjice, Bog Dosade. Čovjek se toliko boji te dosade da će zbog toga radije biti zao i zanimljiv, nego dobar i dosadan. U tom strahu izmislio je i budućnost, sadašnjost mu je naime bila pretijesna – u njoj se na jednome mjestu uvijek događala samo jedna (obično dosadna) stvar. U budućnosti se, pak, bezbroj stvari može događati istodobno, jer joj nije potreban prostor. To je kao da odjednom nabavite satelitsku antenu za hvatanje 500 vremenskih kanala. Budućnost je dakle, u povijesti čovječanstva prvi poznati oblik satelitske televizije, tj. satelitskog vremena. U budućnosti se naime, napokon moglo vidjeti ono čega još nema, i čega možda nikada i neće “biti”, ono što nije “ovdje” i što se ne događa samo “nama”.
Ono što su danas medijske zvijezde, kao čuvari praga naše žuđene budućnosti, to su nekada bili proroci i vidovnjaci - kvalificirani, fascinantni prijemnici satelitske budućnosti koji su svojim pornografskim najavama budućih događaja na svijest ljudi djelovali onako kako danas na ono što je od te svijesti ostalo djeluju tv-zvijezde – zanosili ih, strašili, ljutili i razočaravali. Budućnost jednostavno, automatski stvara nišu u kojoj cvjeta posebna vrsta ljudi za koju se misli da o budućnosti može reći nešto više ili bolje od drugih, običnih pušača vremena. Aktualna New Age-literatura buja upravo takvim, tradicionalno poznatim vidovnjacima koji najavljuju ciklone i anticiklone individualne i kolektivne povijesti. Znanstvenici pak ne pridaju takvim abrakadabra-vizijama vjerodostojnost, ali, ups, takvi ljudi u budućnost uglavnom samo ekstrapoliraju ono što se upravo događa oko njihovih epruveta i kompjutora, tako da ćete u njihovim najavama budućnosti zapravo vidjeti onu žvakaću koju su uzeli jutros – samo sada napuhnutu u balončić.
Mormoni svaki čas mijenjaju datum smaka svijeta, tj. čim se prethodno najavljeni datum pokaže pogrešnim – kako bi članovi te crkve imali što iščekivati. Sam datum, kao egzaktna povijesna činjenica, nije bitan. Na sličan način budućnost najavljuju i sekularni proroci; ako pogriješe, nikome ništa, nema frke, najavit će ubrzo oni nešto drugo. Samo proročanstvo ni ovdje zapravo nije važno. Važno je da nas nešto čeka, pa je ponajprije riječ o cikličnom inženjeringu iščekivanja, marketingu nade i privlačenju pozornosti mogućih sponzora koji bi na kraju trebali keširati lovu za određeni projekt budućnosti. Ipak, trepnete li danas okom, možda propustite neku znanstvenu revoluciju ili socijalno-nadrealističku mega-dramu. Revolucionarne se novine danas smjenjuju poput tv-serija, i postaju manira, i nešto očekivano, što se jednako može i preskočiti, jer će se već uskoro početi prikazivati nešto novo. Stalna suvremena promjena paradigmi naime ne služi tome da sebi, svojoj djeci i hrvatskoj Vladi lakše, bolje i dublje objasnite svijet, ili tome da prepoznate smisao osobnog ili općeg postojanja, ili ako hoćete, općeg nestajanja. Neke su od tih serijskih revolucija zanimljive i obećavajuće, neke dosadne i prekomplicirane, neke zastrašujuće, ali u gledatelja uglavnom izazivaju površnu, prolaznu identifikaciju, popunjavajući mu vakuum slobodnog vremena, ili pak stvarajući oko njega opći dojam zujanja koje postaje zamorno i predvidljivo, ili uzbudljivo i poticajno - ovisno o temperamentu promatrača. Poput glumaca tv-serija, nove znanstvene revolucije u običnih gledatelja potiču ponajprije tračerske komentare i seksualno-dokoličarske maštarije.
Za suvremenu “znanstvenu” sliku svijeta, čovjek je ponajprije eksperiment: budući da nema apsolutne, metafizičke biti čovjeka i svijeta, možemo “čovjeka” podvrgnuti tehnološkom, kulturnom, socijalnom i kozmološkom eksperimentu, te strpljivo čekati i vidjeti što će od svega toga ispasti, brinući, dok se sve to krčka, o usput eksplodirajućim etičkim pitanjima, u nadi da sam eksperiment naravno, ipak neće otići u frankeštajnovsku vražju mater. Iako joj izdaleka nalikuje, ne radi se ovdje o pustolovini. Naime, pustolovine su uvijek više-manje spiralni fraktali: junak kreće na put koji gotovo uvijek ima putanju povratka - njegovu dubljem, intenzivnijem, ili čak pravom jastvu. U eksperimentu međutim, nema takvoga osiguranog djelovanja i zajamčenoga, ludo-otkačenog smisla koji nas stravično i utješno obgrljuje; prije je riječ o inženjeringu i banalnoj, statističkoj neizvjesnosti. Rezultati tog eksperimenta uopće ne moraju pomoći čovjekovoj moralnoj, duhovnoj ili humanističkoj “prirodi”. Ako se pokaže da ovo ili ono može biti, ok, super - i to je to. To je pokazatelj fatalnog nedostatka imaginacijske vizije suvremenih vodećih umova čovječanstva i istodobno, njihove beskrajne dosjetljivosti u području sitnica. Nemamo pojma kamo idemo, ali zato je pred nama milijun beznačajnih čudesa.

Zoran Roško


P.S.
Prije pet, šest godina pozvao sam Roška da bude kolumnist u časopisu u kojem sam tada bio urednik. Ovo je bila prva i ujedno posljednja kolumna koja nikada nije ugledala svjetlo dana samo zato što jedan konzervativni poslovni mjesečnik nije mogao provariti rubriku koju je autor nazvao "Depilacija mozga". Priznajem, ovakvo je štivo možda ipak bilo prezahtjevno za tu publiku, ali barem sam ga pokušao uvaljati. Zoran Roško je objavio odličnu teorijsku knjigu
Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla (Naklada MD, 2002), glavni je urednik Zareza itd. Jedna dobra frendica me upoznala s njim još davnih dana.
Isprva sam mislio da je derpe, ali onda su me naša intimna druženja uvjerila u suprotno.

Ocjena Roška kao takvog:
5/5


20:16 / Komentari (11) / Isprintaj / #

nedjelja, 11.01.2009.

Sasvim pristojan par

Zimmerman je upravo ulazio u gastričnu fazu sekrecije kadli netko pozvoni na vratima.
- Tko je?
Začu mrmljanje s druge strane "kokolo, kokolo moj" i koliko god je naprezao svoje ozlijeđeno uho nije mogao prepoznati čiji je to glas.
- Moram se pripremiti na najgore, pomisli Zimmerman i šmugne u kuhinju po sataru.
Ispred vrata je čekao Alojz koji mu je nosio markizovu poruku. Bilo je u toj poruci nešto o vrbovanju, koliko je rob uspio shvatiti dok je razdvajao jednu stranu svitka zapečaćenog sjemenom. Stari psihijatar ga zateče u toj nedozvoljenoj raboti, ali odglumi kao da ništa nije vidio.
- Uđite dobri glasniče.
- Dobar dan, poslao me..., uzvrati Alojz.
- Znam tko vas šalje, svi već pričaju kako je markiz nabavio novog roba. Izvolite...
Alojza osupnu ovo iznenadno dobročinstvo. Nikako nije mogao shvatiti zašto mu doktor Zimmerman odjednom ukazuje ovakvu čast. Lagano je stupio u hodnik za svojim domaćinom, kao što gladna džukela prati miris jestive lešine.
Pružio mu je dopis koji je doktor nehajno bacio na stol.
- Vidite, zagledao sam se u jednu dragu djevojku koja mi dolazi na terapije.
Zapalio je lulu i sobu je ispunio miris pečenih govana. U neobjašnjivom napadu iskrenosti govorio je kako ga Magda podsjeća na Tizianovu Veneru, samo što je puno tanja u struku, zapravo svaki put kada je ugleda, u sjećanje priziva božicu koja na toj slici izgleda kao noseća slonica kojoj je netko zaboravio reći da hranu prije gutanja treba sažvakati.
- Stvarno?, zatitra Alojzov herc.
- Ne znam je li riječ o staračkom nestašluku, ali često zamišljam kako rokćem dok mi ona prilazi u satenskoj haljini nejasnih boja čija me lepršavost mami na grubost.
- Oh, da! - Alojz pade ničice - te male, tuste prokletnice!
Zimmerman zadovoljno zaključi kako je njegov sacher-masochovski eksperiment opet razbuktao Alojzove prljave strasti. Zabio je sataru u radni stol i rekao
- Izvolite dopis. Recite markizu da ne želim komunicirati s njim dok vas ne podvrgne terapiji. Sat vremena 200 kuna.
Čelo zbunjenog roba ispune grašci znoja.
- Kako ću se vratiti neobavljena posla?, pomisli Lojz dok je klizio mračnim stubištem kao toksični mlaz vaginalnog sekreta.

***

- Vratit će me u Lepoglavu, cvilio je Alojz, a tako mi je bilo lijepo u sužanjstvu. Što mi je trebala ta nesmotrenost s mladim mufom? Zašto ne mogu suspregnuti sline kad osjetim zov sirove piletine? Ulica je bila pusta. Stari pas je guzio mrtvog štakora. Jesen.
Malo dalje, na biciklu je prolazila poznata redikulica Maja s veprovim butom zabodenim u pak. Večeras je bezuspješno mamila pse. Alojz nanjuši da je but špikan slaninom i shvati kako je prošlo dosta vremena otkako je nešto stavio u usta. Zamislio je kako prilazi tom komadu mesine i liže ga hrapavim jezikom, mmm, baš tako ga volim…i prilog mi stavite, češke knedle, pa naravno!
Dok je halucinirao, prenu ga hladne kapi kiše i on zamaknu u pokrajnju uličicu gdje je ugledao natkrivenu terasu kafića.
Pomislio je kako bi ovdje mogao prenoćiti jer više nije imao kamo. Potražit će novine u nekom smeću od kojih se može namjestiti sasvim pristojan ležaj.
- Tako je!
Taman kad je spustio svoje oronulo tijelo na stolicu, u mraku terase ugleda neku siluetu. Isprva je mislio kako je riječ o igri svjetla koje se lomilo na plastičnoj tendi, ali kad se silueta pomaknula Alojz je u gaće ispalio brabonjak veličine šake.
- Imaš vatre?, zapita baršunasti glas.
Onako munjen, Lojz se zagrcnuo i oslonio na ogradu terase pa mu se ta masna ćufta skladno razmazala po dugim gaćama.
- Ovaj, da. Izvolite.
Prišao je neznanoj i zagrebao kremen. Pred njim iskrsnu prekrasno žensko lice. Desnom rukom dohvati upaljač koji mu je od uzbuđenja poskakivao u ruci.
- Ima tako divne crte lica, mislio je u sebi, a onaj demon kao da mu opet nije dao mira: Pogladi je po kosi! Strgni joj grudnjak! – ponavljao je glas, ali ovaj put se odluči obuzdati. Spustio je upaljač da pregleda to mlado meso koje mu se nudilo na pladnju. U jednoj ruci je imala zabodenu špricu, a crvena fleka u međunožju dala je naslutiti kao da je dobila menstruaciju, ili je upravo pobacila.
Alojzu se digne kurac. Kleknuo je ispred djevojke i zapovjedio da ga pojebe u dupe.
Djevojka se počne mahnito smijati; da je li on normalan i da ga treba strpati u ludaru. Ali kad je vidjela kako je kao magarac stao na sve četiri i ponudio joj svoje zasrano dupe, ona nije mogla odoljeti. Rekla je – može, ali ne znam što bih ti mogla ugurati u čmar? Evo u torbi imam samo roman Anastasia za koji mi se čini da je rađen po tvojoj mjeri. Alojz poslušno kimnu.
Dok mu je uguravala štivo u rektum starac je njakao. Doznao je da se djevojka zove Alex i da bi oni mogli biti sasvim pristojan par.


14:20 / Komentari (22) / Isprintaj / #

utorak, 06.01.2009.

Sreća

Vozeći se u kočiji, g. Taller samo je povremeno prezrivo pogledavao prolaznike uživajući u uvaljenosti svojega tijela u meko sjedište. Bezgranična je bila njegova ekstravagancija jer se običavao voziti gradom u zaprezi čime je demonstrirao svoju moć. Budući da je žurio na važan sastanak neprestano je udarao kočijaša korbačem po leđima. Kočijaš je bio miran, priprost i pošten čovjek koji je već osam godina stoički ponosio bestijalna iživljavanja svojega gospodara. Nosio je crno, izlizano odijelo i stari cilindar na glavi. No, srljajući tako bez obaziranja na prometne znakove, g. Taller nije primijetio da im sa desne strane prilazi tramvaj krcat ljudima. Začu se zvono, udarac i jauk. Zadnji dio kočije u kojem je sjedio g. Taller razletio se u komadiće, duž ulice, zajedno s njegovim tijelom. Kočijaš se sagnuo, podignuo jedno oko i otišao na kuglanje.

Patologija, str. 29


13:38 / Komentari (12) / Isprintaj / #

subota, 03.01.2009.

Talibanski napad u kinu Mosor


Poziv na proslavu rođendana ne odbijam. Frend je organizirao okupljanje u kinu Mosor koje je odnedavno postalo mjesto za dobre tulume. Dečki su osnovali nekakvu udrugu, a onda su u suradnji s još jednom udrugom dobili taj prostor od Gada Zagreba.
Dakle, došao sam u pravi čas. Na ulazu me dočekao natpis "privatni tulum" i miris pečene svinjetine. Prostor me ugodno iznenadio jer parter bez stolica izgleda još prostranije, na pozornici su razglas i rasvjeta, u lijevom ćošku muzika dok je u bližem desnom kutu nekakav šank. Red stolica uz lijevi i desni zid podsjetio me na debilne plesnjake kakvi su se priređivali još u doba laganih petinga. Par barskih stolova, pršut, mrtva svinja i kolač. Najs.
Potom sam susreo jednog, drugog, pa trećeg frenda koje nisam vidio godinama i shvatio da uglavnom pričamo o poslu. Okrenuo sam se i ugledao - nju.
Stajala je nepomično na šanku, prekrasna bijela i nujna, bačva s trideset litara vina. Prema zrakopraznom prostoru pri vrhu shvatio sam da je interes za dotičnu prilično slab. Zasukao sam rukave i zavodnički odvrnuo pipu.
Upoznao sam neku luđakinju koja predaje arapski pa sam zatražio da mi objasni što znači ahab, riječ koja mi sjajno zvuči ali sam suviše lijen da provjerim njeno značenje. Zapravo nisam lijen, nego me bilo strah da ću se razočarati u prijevodu ako se ikada suočim s njenim smislom. I sad mi ova kaže da se ahab ne može prevesti na hrvatski jer u našem jeziku ne postoji prikladan ekvivalent.
- No dobro, daj mi barem protumači njeno približno značenje, zabiglisah poput skenjanog slavuja.
Rekla je da bi ahab najbliže značio nešto kao "uzdravlje" što mi je izmamilo osmijeh. Iranci su svoju moćnu raketu zemlja-zemlja, kojom mogu gađati Izrael i europske ciljeve, nazvali Ahab 7 zato da mogu nakon svake ispaljene rakete uzvikivati "živjeli!".
Uslijedila je dimna afganistanska zavjesa. Hrabro odolijevam talibanskim napadima. Dok odlazim s poprišta hodam kao ranjenik i nehotice rušim stol s hranom. Vino nemilosrdno hlapi. Sati se pretvaraju u minute. Ahab me povlači za rukav i govori da je šest sati. Oh, kako vrijeme leti kad se probudiš za volanom na semaforu kod Držićeve.


P.S.
Auktor teksta se ograđuje od prijevoda riječi "ahab" koji je čuo od lažne profesorice na tulumu. Arapski jezik je mističan, a neke njegove riječi toliko su melodične da te njihova glazba može začarati i možda je bolje nikada ne doznati njihovo pravo značenje.

21:51 / Komentari (10) / Isprintaj / #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31